Dok se emocije mogu pročitati i iz samoga izraza lica, mimike ili geste, nered u mislima očituje se u radu, govoru, pisanju, ponašanju. Najviše se prepoznaje u govoru i pisanju.

Što znači nered u mislima?

To je izvjesna kaotičnost, brz prijelaz s jedne misli na drugu, nedovoljno ograničavanje osnovne ideje, nemogućnost razrade osnovne misli, čudne asocijacije koje su ravnopravne po važnosti osnovnoj ideji, nemogućnost koncentracije na bitno, a sve se to najčešće prenosi putem usmenog izraza. U govornoj patologiji, način govora koji bi odgovarao neredu misli nazivamo brzopletošću, a služimo se i engleskim nazivom "cluttering" ili pak starim nazivom "batarizam" prema imenu legendarnog libijskog kralja Batharosa čiji je način govora prema opisu, odgovarao brzopletosti.

U osnovi poremećaja kratki je raspon pažnje, što se odražava u svim aktivnostima. Nakon vrlo kratkog svraćanja pažnje na jednu aktivnost, brzopletaša počinju zanimati druge stvari, zaboravlja na prošlu aktivnost, gdje je, s kim je, u kojoj je situaciji, ne razumije, odnosno i ne primjećuje da mu se nešto govori, da se nešto događa. Stane djelovati ili govoriti, ili oboje, ali u neskladu sa situacijom.

Sindrom brzopletosti sadrži u sebi razne oblike verbalnog i neverbalnog ponašanja. U govoru se može očitovati na razne načine pa je taj poremećaj dugo bio tretiran kao slučajni zbroj govornih smetnji u iste osobe, a kako je ujedno i jedan od najčešćih simptoma zapinjanje u govoru, često je smatran mucanjem.

U osnovi brzopletost je kratki raspon pažnje, a i ta fluktuirajuća pažnja ukoliko se brzopletaš baš ne koncentrira, nije jako intenzivna. Obzirom da učimo živjeti gledajući druge u zajednici, nastojeći se ponašati kao naša okolina, sjediti, hodati, trčati, oblačiti se i provoditi još mnoge druge aktivnosti, naravno i govoriti kao drugi, nedostatak koncentracije i pažnje utječe na sve aktivnosti brzopletaša, na neke u većoj, a neke u manjoj mjeri.

Kako prepoznati "brzopletaša"?

To je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno dijete. Vrlo teško ili nikako prihvaća norme okoline. Ponaša se prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, obući uobičajene dijelove odjeće. Teško se uklapa među djecu jer mu svaka igra brzo dosadi pa se može asocijalno ponašati. Obično mu je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede, diže se od stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, šeću razredom izazivajući opći smijeh, no ona to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna, nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati. Zaboravljaju zadaće, knjige pa i torbu, a da ne govorimo o svim mogućnostima koje pružaju odjeća i obuća: jedna cipela smeđa, a druga crna, na jednoj nozi čarapa, a na drugoj je nema, umjesto školske torbe mamina torbica……

Okolina, a posebice roditelji lakše primjećuju odstupanja u ponašanju nego u komunikacijskim sposobnostima što dolazi kasnije. Počinju prigovori, kažnjavanja. Roditelji, a kasnije i nastavnici nastoje izjednačiti tu toliko drugačiju jedinku s njezinim vršnjacima. I dijete može naučiti sjediti, držati vilicu i nož, paziti da ne izađe bez hlača iz kuće. No, to su sve vanjske stvari. Misli se ne mogu kontrolirati. Pažnja i dalje luta. Može se sjediti, a ne slušati, tako da se posljedice iskazuju upravo u govoru i srodnim mu aktivnostima kao i učenju. Obzirom da se govor uči slušanjem, potrebno je obratiti pažnju na sadržaj i formu govora okoline, povezati situaciju s govorom. Već dijete od šest mjeseci počinje prema situaciji upotrebljavati prvi lingvistički element ili, kako ga neki zovu, paralingvistički – intonaciju i na taj način se uklapa u situaciju. Dijete koje nikada nije obraćalo pažnju na način govora svoje okoline naučiti će govor aproksimativno. Savladati će ga dovoljno da ga okolina razumije. Takvo dijete koje nije svladalo govor poslije šeste godine mora početi učiti čitati i pisati. Ne razlikuje još glasove, a mora naučiti odgovarajuća slova za njih. A slova su međusobno slična! Je li slovo okrenuto lijevo ili desno, gore ili dolje, ima li kvačicu ili ne, to je jako svejedno. I evo novog problema: smetnje čitanja i pisanja. U osnovi poremećaja opet je rastrganost misli, kratak raspon pažnje kombiniran s prethodnim nedovoljnim govornim dozrijevanjem.

Nakon vrlo kratkog svraćanja pažnje na jednu aktivnost, brzopletaša počinju zanimati druge stvari, zaboravlja na prošlu aktivnost, gdje je, s kim je, u kojoj situaciji……..

Poremećene komunikacijske aktivnosti

Sindrom brzopletosti se može očitovati u četiri osnovne komunikacijske aktivnosti: razumijevanju, govoru, čitanju i pisanju.

Poremećena osnova govora i razumijevanja – Brzopletaš kao da ne zna što će unaprijed reći. Disanje nije na odgovarajući način organizirano pa u duljoj rečenici može doći do respiratorne pauze – ipak rijetko, jer su rečenice brzopletaša uglavnom kratke i po strukturi krajnje jednostavne. Unutar tih kratkih rečenica melodija je obično monotona ili čak neodgovarajuća. Na primjer, izjavna rečenica zvuči upitno ili pak intonacijski ostaje "visjeti" kao da bi još nešto trebalo slijediti. U duljim rečenicama može doći do gramatičkih pogrešaka, jer kao da je zaboravio o čemu je počeo govoriti i koje je riječi upotrijebio. Redovno dolazi do traženja riječi ili se pak riječi nagomilavaju tj. dolazi do istodobnog pokušaja izgovaranja dviju riječi, što dovodi do saplitanja, zamuckivanja ili ispravljanja. Tempo govora je neujednačen i ima tendenciju ubrzavanja, što je jedno od čestih svojstava brzopletosti. Ponavljaju se slogovi, rjeđe glasovi. Dolazi do zamuckivanja i kraćih zastoja, ali i do potpunih jer je brzopletaš zaboravio što je htio reći. Glas je rijetko ugodan, jer se i on vremenom uči i oplemenjuje.

Dakle, poremećena je osnova govora tj. sve što predstavlja veće cjeline, organizaciju: disanje, intonacija, glas, ritmičnost pa i akcenti, gramatika. No, poremećeno je i ono što bismo uvjetno mogli nazvati detaljima govora, a to su leksik i izgovor glasova. Brzopletaš često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na godine koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem. Kod onih fonetski kompliciranijih i rjeđih može imati problema, jer se ne sjeća točno njihove glasovne i slogovne strukture. Izmišlja nove riječi, starima daje krivi ili izmijenjeni smisao. Kada se ne može sjetiti riječi ili je ne zna brzopletaš se katkad služi verbalnim opisima ili gestama. Isto tako mnogo se služi poštapalicama i uzvicima.

U brzopletaša su česti poremećaji artikulacije, što je posljedica fluktuirajuće pažnje i površnog slušanja. Površno se slušanje odnosi na slušanje drugih, no u još većoj mjeri na slušanje samoga sebe, na kontrolu vlastitog govora. To je posebno važno u doba učenja govora kad je slušna auto-kontrola u stvari primarna kontrola govora.

Obično stradaju auditivno raspršeniji i artikulacijski teži glasovi kao i u dislaličara. Znači, i kod brzopletaša će najčešći biti sigmatizam i rotacizam. Međutim, artikulacija može biti općenito oštećena i to zbog površnosti. Izgovor je takav da su glasovi jedva prepoznatljivi, a preko nekih se klizne.

Poveže li se takav način artikulacije sa svim drugim nabrojenim smetnjama, a to su neodgovarajuće govorno disanje, monotonija ili kriva intonacija, poremećaji ritma i tempa, pogrešna ili siromašna uporaba gramatike, siromašan rječnik, poremećaji artikulacije i k tome zamuckivanje, dobit ćemo sliku brzopletog govora. No, sve to pravom brzopletašu ne smeta. On je veseo, rado govori, nema nikakvih kompleksa. Nije svjestan svog načina govora.

Čitanje – Što se tiče čitanja, tu se pravi brzopletaš najbolje prepoznaje. Naime, ovisno o drugim pogreškama govora, početak čitanja teksta može biti relativno dobar. U početku se koncentrira na tekst, ali što čitanje dulje traje greške postaju sve brojnije jer pažnja odluta tj. misli na nešto drugo. U jednom trenutku se prene pa opet nešto dobro pročita, ali ti su trenutci sve kraći i kad do njih dolazi usred rečenice ne pomažu u razumijevanju teksta. A osnova dobrog čitanja je razumijevanje teksta. U teškim oblicima brzopletaš katkada ne raspoznaje sva slova kad ih izoliramo. U tekstu ih otprilike pogodi, no ne uvijek. Pogađa i riječi, ali nerijetko krivo. Kako ne pazi na ono što čita, unakazi tekst gramatički i leksički, a da ne spominjemo nepoštivanje interpunkcije, gdje ima varijacije tempa, zastoja, ponavljanja, saplitanja. I na kraju, što je osnovno, ne razumije što čita. Drugim riječima ne može učiti čitanjem.

Pisanje – Brzopletaš će i u pismu pokazati svoj nered misli. Sastav neće imati logički slijed, kao što se popularno kaže "glavu i rep". Obično se radi o nabacivanju pojedinačnih misli. Rečenice su najčešće kratke, a ako se upusti u dulje može se dogoditi da se ne zna iz njih izvući. Počne rečenicu, doda joj umetnutu, na ovu još jednu, a ona glavna se izgubi. Dakle, strada i sintaksa u funkciji izgubljene misli.

Pravopis nije jaka strana brzopletaša. Pišu kako govore tj. unose svoje nepoznavanje leksika u pismo, a tome se još dodaju one razlike određene pravilima: pišu li se neke riječi zajedno ili ne, piše li se –ije ili –je, to je tako nevažno. Rukopis je vrlo neuredan, obično širok, velikodušan, dezorganiziran u prostoru, slova su nejednake veličine, naknadno dopisana, bez detalja, s nedovoljnim razlikama između slova i slova. Izostavlja ih, dodaje slogove, mijenja im mjesto, spaja ih po dva u jedno, ponavlja slogove ili čak i riječi ili ih izostavlja. Rukopis brzopletaša teško je čitati, ali on kao takav obično brzopletašu ne smeta, premda ga je možda nešto više svjestan, kao i lošeg čitanja. Obzirom da sindrom brzopletosti nosi u sebi brojne poremećaje, rad s takvom djecom je dugotrajan i iziskuje mnogo strpljenja.

U doba polaska u školu, roditelji i nastavnici obično počnu više primjećivati govorne nedostatke djeteta s brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Prijatelji obično porugom kažnjavaju svakog onog tko je drukčiji. Kako je jedan od najviše uočljivih simptoma brzopletosti u govoru zastajkivanje, ponavljanje i saplitanje, mali se brzopletaš nerijetko proglašava i mucavcem. Ako se takve presije nastavljaju ponavljati iz dana u dan tijekom dužeg vremena, niti najveseliji brzopletaš neće im "odoljeti". Najprije će shvatiti da u njega postoje nedostatci, iako neće točno znati o čemu se radi jer nije sposoban za analizu. Nakon toga će se u njega uvući strah pred govorom – logofobija. Dakle, isti je put kao i u razvoju mucanja, a i rezultati mogu biti isti. Zahvaljujući negativnom djelovanju okoline, ono bezbrižno saplitanje i zastajkivanje može prijeći u grčevito mucanje.

Neophodan strpljiv rad s djecom

Obzirom da sindrom brzopletosti nosi u sebi brojne poremećaje, rad s takvom djecom je dugotrajan i iziskuje mnogo strpljenja. Najviše treba vježbati ono što je i najviše oštećeno. Djecu koja su brzopleta i "ubrzana" treba usporavati u aktivnostima. Kako nisu svjesna vlastitog poremećaja, treba im na njega svraćati pozornost i stalno ih upozoravati na odgovarajući način. Npr. ako je riječ o školskom djetetu koje ima smetnje čitanja i pisanja, treba vježbati čitanje i pisanje. Kako su prisutne i smetnje ritma, čitanje treba vježbati uz ritmičke pokrete ruke. Potrebno je vježbati motoriku cijelog tijela – hodanje po taktu, pljeskanje rukama, plesanje i slično. Obzirom da je u takva djeteta mišljenje konfuzno, posebnu pozornost treba posvetiti razvijanju mišljenja, jer bez toga nema otklanjanja ovog govornog poremećaja.

SAVJETI RODITELJIMA

• Dijete treba stalno upozoravati da najprije smisli što će reći, da rečenicu izgovori u sebi pa tek onda na glas.
• Između rečenica treba praviti veće pauze kako bi dijete imalo dovoljno vremena formulirati novu misao.
• Češće treba mijenjati aktivnosti djeteta i davati mu nove, njemu prihvatljive zadatke.
• Pjevanje kao i recitiranje pridonose usporavanju govora i izgradnji ritma i melodije koji takvom djetetu nedostaju.
• Treba se usredotočiti na samo osvješćivanje, jer su mnogi brzopletaši nesvjesni svog brzog govora.
• Brzopletaša je najbolje snimiti na audio ili video vrpcu, tako da mogu sami sebe slušati odnosno promatrati.
• Nije dovoljno samo govoriti "uspori", nego ih treba pokušati usporiti metodom lupkanja po slogovima.
• Obzirom da im je sposobnost pamćenja siromašnija, treba prakticirati pričanje i prepričavanje priče u koju treba uključiti što više detalja.

Mr.sc. Nataša Šunić Tadić, profesor

• Upis u radnu knjižicu: ne
• Certifikat: ne
• Uvjerenje: ne
• In-house: ne
• Svjedodžba: ne
• Diploma: ne