Iz toga saznajemo da su u govor uključene sposobnosti proizvodnje i izgovora glasova riječi, sposobnosti vezane uz razumijevanje značenja izgovorenog, te i sama sposobnost slušanja svog i tuđeg govora.

Govor je izvanredno važno sredstvo u sporazumijevanju među ljudima kojim se osjećaji i misli izražavaju u zvučnim i vizualnim simbolima dajući tako točno određeno značenje.

Početak stvaranja govornog sustava poistovjećuje se s početkom lingvističke faze djeteta, te se smatra da to odgovara osmišljenoj upotrebi kombinacije glasova. No, kod djece normalna sluha, već u fazi vokalne igre javljaju se prvi jezični elementi, intonacija i ritam materinjskog govora, na koje će oni dalje nadograđivati svoje glasanje. Tako možemo reći da govor i jezik počivaju na više različitih organskih sustava, te da je potrebna jako dobra sinhronizacija tih sustava da bi njihova izvedba bila što uspješnija. Govor male djece je rezultat procesa učenja, koji nakon nekog vremena (s porastom kronološke dobi) postaje sve sličniji govoru odraslih u određenoj govorno-jezičnoj zajednici. Naravno, ako govor u bilo kojem vidu odstupa od govora same zajednice, tada se narušava razumljivost govora, te se i otežava komunikacija. Greške izgovora su prisutne vrlo često u svakodnevnim situacijama, bilo da uđemo u dućan pa nas posluži prodavačica sa "francuskim" načinom izgovaranja glasa R, bilo da dođemo u vrtić pa čujemo kod djece mnogobrojne zamjene međusobno sličnih glasova. Tako će riba možda postati liba, wiba ili jiba, saša – sasa ili šaša, leptir – reptil, klavir – kravil, žaba-zaba sl.

Poremećaji izgovora su u gotovo cijeloj govornoj patologiji prateći simptom. Najčešće se javljaju u toku razvoja govora, no mogu nastati i u zreloj, pa i staračkoj dobi. Dislalija, nemogućnosti ili nepravilnosti u izgovoru pojedinih glasova, poremećaj artikulacije, ili jednostavno - poremećaj izgovora, najčešće se javlja u vidu omisija (ispuštanje glasova ili samo nekih njegovih dijelova) npr. Dijete koje nije usvojilo glas r nadomjestit će skupinu vokal+r produžavanjem glasova ispred ili iza poremećenog glasa; pa će riječ trava izgovarati kao tava, a marama će postati maama; supstitucija (međusobna zamjena glasova – najčešće nerazvijenog glasa glasom koji već postoji iz istog izgovornog sustava), Npr. zamjena glasa lj glasom j – pa će umjesto riječi ljubav dijete izgovarati jubav; te distorzija (iskrivljen način izgovora glasova). Često nam se može desiti da dijete kaže: "Mama vidi kako je kava vejika", a mama će na to "Misliš, dijete krava je velika". Dijete nam najčešće na to odgovori: "Da mama pa to sam i jekao". U ovom primjeru smo vidjeli dvije vrste grešaka u izgovaranju glasova: 1. omisiju i 2. supstituciju. Kod distorzije ili iskrivljenog izgovaranja glasova drugačiji je slučaj. Raspon distorzija vrlo je velik te se može kretati od jedva zamjetljivog odstupanja do gotovo supstitucije i same omisije. Zanimljivo je da je kod nas interdentalni izgovor glasa s, koji je vrlo čest kod djece, svrstan među distorzije, a takva je greška u engleskom ili španjolskom jeziku svrstana kao supstitucija, jer oba jezika u svome izgovornom sustavu imaju interdentalni izgovor tog glasa. Svaki neispravno izgovoreni glas ili skupine glasova ne pripadaju nužno patološkom izgovoru. Dijalekt može često uvjetovati odstupanja od standardnog izgovora vokala ili konsonanata (suglasnika). Svi glasovi nisu jednako često poremećeni. Bez obzira na uzroke, tj. bez obzira na to radi li se o organskim poremećajima artikulacije, poremećeni su isti glasovi odnosno iste skupine glasova. U materinjem govoru gotovo se isključivo pojavljuju greške izgovora konsonanata, a samo iznimno vokala.

Mnogi se često pitaju kako se usvajaju glasovi. Tako se može reći da pri pojavljivanju glasova vlada određeni red, tj. glasovi imaju svoju razvojnu liniju. Važno je poznavati sam razvoj glasova u odnosu na kronološku dob djeteta, jer je to važno u dijagnostici poremećaja izgovora. U razvojnoj liniji prvi se javljaju vokali (samoglasnici): a, e, i, o, u i konsonanti (suglasnici): p, b, m, t, d, n, k, g. Kao primjer možemo navesti trogodišnje dijete koje neke od tih glasova izostavlja ili zamjenjuje s drugim glasom ili ih izgovara iskrivljeno, te tada možemo govoriti o poremećaju glasa ili skupine glasova. Nadalje, dijete u toj dobi može pravilno izgovarati i slijedeće glasove: j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, a glasovi: s, z, c, š, ž, č, ć, đ, dž, r, lj, nj još mogu biti nejasni, tj. mogu biti iskrivljeni. Ali i ti se glasovi u starijoj dobi "čiste" i to dolazi po skupinama u određenoj kronološkoj dobi. Glasovi: s, z, c bi morali biti pravilno izgovoreni već u djece od četiri i pol godine, te glasovi: š, ž, č, ć, đ, dž bi se morali čisto izgovarati u dobi od pet godina. Pogrešan izgovor glasa lj i njegova supstitucija, tj. zamjena najčešće glasom l, tolerira se do kraja četvrte godine, a glasa nj i njegove zamjene glasom n do tri i pol godine. Glas r se tolerira do dobi od četiri i pol godine.

Ove se norme odnose na glasove koje mogu nepravilno izgovarati djeca starija od tri i pol godine, a sve ostale moraju izgovarati pravilno. Nepravilan izgovor tolerira se u obliku supstitucija i distorzija glasova. Nakon navršene treće godine života više niti jedan glas ne smije biti izostavljen u govoru, naročito u sklopu poremećaja izgovora, osim, u leksičim dislalijama gdje se još javljaju omisije, budući da dijete još nije sigurno u fonetski sastav riječi. Dijete starije od pet i pol godina trebalo bi sasvim ispravno izgovarati sve glasove materinjeg jezika. Važno je naglasiti da poteškoće u izgovoru ovise o mjestu i načinu izgovora. Kao primjer možemo također navesti trogodišnje dijete koje glas s izgovara umekšano - što je i dopušteno u toj dobi, ali nije dopušteno da se jezik nalazi u međuzubnom položaju.

Većina roditelja se pita kada i kako spriječiti da dođe do poteškoća koje smo ovdje opisali. Tako postoje određeni uzroci koji dovode do poremećaja u izgovoru. Postoje primarni i sekundarni poremećaji izgovora. Primarni se često odnose na čimbenike koji će sigurno dovesti do poremećaja izgovora, a to su razne anomalije ili odstupanja u građi organa koji sudjeluju u tvorbi glasova, a to su zubi, čeljust, nepce, usne, jezik, nepce i dr. Kao ozbiljniji i vidljiviji problemi tu su rascjepi usne i nepca. Uzrok poremećaja izgovora možemo reći da je zasigurno i loš primarni sluh, tj. stvarni gubitak sluha, iako ponekad uz uredan sluh dijete može imati poteškoće u izgovoru i uslijed lošeg fonematskog sluha, te nespretnosti gore navedenih artikulatora čija je fina koordinacija muskulature odgovorna za izgovor nekih glasova. Sekundarni uzroci su oni u koje spadaju psihološki i socijalni čimbenici, kao što su npr. loš govorni uzor (gdje dijete uči govor od svoje okoline, te tako poprima njegove lošije i dobre strane što se tiče izgovora), infantilni govor (dijete naprosto odbija odrastanje, uslijed emocionalnih sukoba ili obiteljskih konflikata, pa se i dalje služi govorom neprimjerenim za njegovu dob), socijalna zapuštenost ili nedovoljna stimulacija djeteta, roditeljski perfekcionizam, bilingvizam, te zaostajanje u intelektualnom razvoju.

Postoje i tzv. vanjski uzroci, koji uvjetuju razvoj govora, te su oni prvenstveno vezani za okolinu u kojoj dijete živi, tj. oni su dio obiteljskih i sociokulturnih čimbenika. Često se dešava da ako netko iz uže ili šire obitelji ima poteškoću u izgovoru, velika je mogućnost da dijete počne tu osobu imitirati i tako dalje nastavi govoriti. Mnogi ljudi ponekad nisu osviješteni, pa kad vide slatko dijete kako govori umekšano počnu i sami tako govoriti i tada počinje faza koju nazivamo tepanje. To ne znači da se djetetu ne smije tepati, ali takav način govora nikako ne smije biti istovjetan djetetovoj razini govora, jer tada može doći do usporavanja pravilnog razvoja govora u djeteta.

Za uspješnu rehabilitaciju osoba s poremećajima izgovora, i ne samo njih, preduvjet je dobro i pravovremeno postavljena dijagnoza. To također podrazumijeva uključenost stručnjaka različitih područja (pedijatar – koji prati opći razvoj djeteta, otorinolaringolog ili fonijatar – koji će pregledati govorne organe, audiolog – koji će dati preciznu sliku i informacije o stanju sluha, te audiometriranje, psiholog – koji će procijeniti pacijentove sposobnosti i osobine, socijalni radnik – istražiti će obiteljsku i socijalnu okolinu i prikupiti informacije o mogućnosti suradnje obitelji u daljnjoj rehabilitaciji djeteta s poteškoćama izgovora i naravno, tu je i logoped); koji će sagledati kompletnu osobu, (a ne samo poremećaj) s poremećajem izgovora i procijeniti sve čimbenike koji su uzrokovali poremećaj i dalje ga podržavaju i vrlo je velika vjerojatnost da će se i očitovati dalje u toku rehabilitacijskog postupka. Logopedsko ispitivanje (a u logopedske ambulante češće se javljaju djeca, i to predškolske i niže školske dobi u pratnji roditelja, nego odrasli) počinje razgovorom kako bismo prikupili što više podataka o govornom razvoju pacijenta, njegovom stavu i stavu okoline prema njegovom govoru. Vrlo često roditelji nesvjesno nastoje utjecati na našu procjenu djetetova govora, ne dajući istinite informacije, ne uočavajući pravo stanje djetetova govora ili ne sjećajući se svega. Daljnjim razgovorom, uz pomoć slikovnica ili igračaka, usmjeravajući pažnju na glas, ritam, i melodiju govora, gramatičku organizaciju, upotrebu rječnika i na sam izgovor, logoped će dobiti opću sliku o stanju djetetova govora. Osim samih grešaka izgovora, važno je uzeti u obzir kronološku i mentalnu dob djeteta, utjecaj uže i šire govorne sredine, obrazovanje, stanje govornih organa i sl. Osnovni kriterij za procjenu izraženosti poremećaja izgovora jest razumljivost. U ovoj situaciji, logoped je objektivni slušač, budući da nepravilnosti u tuđem govoru uočavamo lakše i objektivnije nego u vlastitom. Razumljivost govora ovisi o više čimbenika, a jedan od njih je i broj poremećenih glasova. Što je broj poremećenih glasova veći, to je i razumljivost govora slabija. Upravo je zato na samom početku terapije nužno rehabilitirati slušanje, tj. razbijaju se stare slušne navike i paralelno s promjenama u izgovoru, stječu nove, jer se jedne ne mogu promijeniti bez drugih. Dijete koje zamjenjuje glas r glasom l ne može naučiti glas r a da pri tome ne čuje razliku između ta dva glasa.

Pri procjeni razumljivosti govora logoped uzima u obzir i stupanj i tip greške. Dakle, da li se radi o omisiji, supstituciji ili distorziji pojedinog glasa ili cijele skupine glasova, imat ćemo lošiju ili bolju razumljivost govora. Tako npr. omisija ponajviše oštećuje i smanjuje razumljivost, a distorzija kao najlakši stupanj poremećaja najmanje ometa razumljivost govora, iako i tipovi distorzija mogu biti različiti, od onih jedva primjetljivih do teških, koje mogu značajno narušavati razumljivost govora.

Što je neki glas u govoru češći, njegov će neispravni izgovor jače ugroziti razumljivost govora. Tako je npr. vokal a najučestaliji glas u govoru, što znači da će njegov poremećaj znatno otežati komunikaciju. Poremećaj glasa s npr. mnogo će više otežati govor nego npr. poremećaj glasa c jer se i njihova učestalost u govoru znatno razlikuje.

Bez obzira na broj oštećenih glasova, poremećaj smatramo težim što je više oštećenih skupina glasova. Pa tako, ukoliko neko dijete ima sigmatizam, i to oštećenje dentala s, z, c i rotacizam, što znači da ima četiri oštećena glasa, a neko drugo dijete samo sigmatizam koji uključuje dentalne i palatalne frikative i afrikate – s,z,c,š,ž,č,ć,dž i đ, dakle devet glasova, prvi poremećaj smatramo težim i njegova korekcija odnosno rehabilitacija, trajati će duže.

Pri procjeni poremećaja izgovora potrebno je paziti i na dosljednost u vrsti i tipu greške, a usko vezane uz nju su i slušne navike svake osobe, pa tako i djeteta. Ovisno o tome izgovara li dijete uvijek na isti ili različit način neki glas, moći ćemo zaključiti, je li ono još u fazi traženja odgovarajućeg izgovora, ili se radi o ustaljenoj smetnji izgovora s učvršćenim slušnim navikama i artikulacijskim shemama, što u takvim slučajevima utječe i produžava rehabilitaciju.

Krive slušne navike, kao podloga za održavanje poremećaja u ovom slučaju otežavaju daljnji tijek rehabilitacije. Naime, ukoliko dijete ne primjećuje razliku između ispravnog i neispravnog izgovora nekog glasa nema razloga da mijenja svoj dosadašnji izgovor. Ako i spozna da se njegov izgovor razlikuje od standardnog ili izgovora njegove okoline, ukoliko je greška duboko ukorijenjena, neće nažalost čuti razlike. Razlikovanje je još teže, što je izgovor bliži normalnome. Najbolji primjer za to je nerazlikovanje glasova (afrikata) č i ć. U školama djeca uče da za jedan glas koji izgovaraju postoje dva znaka, tako da č i ć pišu nasumce.

I na kraju, naveli bismo kako uz sve prethodno navedene čimbenike, na trajanje i rezultat terapije znatno utječe životna i mentalna dob djeteta. Ispitivanja pokazuju da ispravljanje izgovora pojedinih glasova prosječno traju kraće u djece starije od devet godina. (Vuletić). Iako terapija pojedinih glasova i skupina glasova u starije djece traje kraće, ipak, što ranije uključimo dijete u terapiju otklanjanja poremećaja izgovora, to ono prolazi "bezbolnije" i daje bolje rezultate. Naravno, s obzirom na dob djeteta procijenit ćemo radi li se uopće o poremećaju izgovora ili o neispravnom izgovoru karakterističnom za određene razvojne faze govora. Budući da se u predškolsko doba govor još intenzivno razvija, glasovi se usklađuju jedan prema drugome, terapija ispravljanja poremećaja izgovora dat će i najbolje rezultate, jer će se ispravljeni glas ili skupine glasova potpuno harmonično uklopiti u već postojeći izgovorni sustav djeteta. Kasnije ispravljeni sigmatizmi i rotacizmi vrlo često ostavljaju nekakav trag, pa nerijetko nisu dobro uklopljeni u artikulacijski sustav pojedinca, te iz njega strše svojom savršenošću.

O mentalnoj dobi djeteta podatke ćemo dobiti od psihologa. Zaostajanje u mentalnom razvoju uvijek nije proporcionalno stupnju zaostajanja u govornom razvoju, ali ne generalizirajući, općenito može se reći: što je zaostajanje u mentalnom razvoju jače, to će terapija trajati dulje, a njezin će učinak biti nesigurniji.

Općenito govoreći, na rezultate terapije utjecat će motivacija i karakterne crte djeteta, redovitost pohađanja logopedskih vježbi, dobra suradnja s terapeutom, ali i roditeljima i njihova pomoć – naročito kod kuće prilikom ponavljanja naučenog, stečene radne navike i dobro zdravlje.

Prema autorici Vuletić opći prosjeci za ispravljanje pojedinih glasova i skupina glasova su sljedeći:

s, z, c ................. ...... 22 logopedske seanse
š, ž, č, ć, dž, đ ..... ...... 26 logopedskih seansi
l ......................... ...... 12 logopedskih seansi
r ......................... ...... 35 logopedskih seansi
k, g ..................... ....... 8 logopedskih seansi

No i na taj prosjek trajanja terapije ispravljanja pojedinih glasova ili skupine, potrebno je dodati još oko 5 dodatnih seansi s obzirom da je svako dijete različita, neponovljiva individua, kojoj pristupamo individualno u skladu s njezinim osobinama, i naročito, ako su kod istog djeteta poremećeni glasovi iz više skupina ili se radi o nižoj kronološkoj dobi, zaostajanju u intelektualnom razvoju, lošoj muskularnoj koordinaciji (cerebralna paraliza), oštećenju govornih zona centralnog živčanog sustava, gubicima sluha, jačim odstupanjima u građi govornih organa, sve će se to ponajviše odraziti i na samu terapiju i njezin tijek.

Potrebno je naglasiti, da neusmjeravanje pažnje na postojanje problema, u ovom slučaju poteškoća u izgovoru, i pravovremeno ne uključivanje u terapiju, može se kasnije negativno odraziti na sposobnost usvajanja i savladavanja vještina čitanja i pisanja istog djeteta.

Mr.sc. Nataša Šunić Tadić, profesor

• Upis u radnu knjižicu: ne
• Certifikat: ne
• Uvjerenje: ne
• In-house: ne
• Svjedodžba: ne
• Diploma: ne